VijestZdravlje i prevencija
Učitavanje sadržaja…
VIHELO
Tjedni insightOtkrivajte s nama.
Odabrane priče, nova saznanja i ideje iz svijeta zdravlja, znanosti i kvalitete života.
- Jednom tjedno
- Pažljivo odabrano
- Bez nepotrebne buke
Žedni smo, popijemo čašu vode, dvije, no i dalje smo žedni. Na osjećaj žeđi ne utječe samo to koliko smo vode popili već i što jedemo, koliko se krećemo, temperatura, hormoni, lijekovi pa i godine.
Žeđ je jedan od najjednostavnijih načina na koji nam tijelo govori da mu treba tekućina. Nakon treninga, vrućeg dana, slanog obroka ili nekoliko sati bez vode sasvim je normalno osjetiti potrebu za čašom vode.
Ali žeđ nije uvijek samo pitanje toga koliko smo vode popili. Na njezin osjećaj utječu prehrana, tjelesna aktivnost, temperatura, hormoni, lijekovi i godine. Ponekad je razlog potpuno bezazlen i lako objašnjiv, a ponekad se iza promjene krije nešto što nema puno veze sa samom količinom vode koju smo popili.
Upravo zato žeđ je zanimljiviji signal nego što se na prvi pogled čini, a najčešće je razlog vrlo jednostavan.
Tijelo vodu gubi cijeli dan - mokrenjem, znojenjem i disanjem. Kada je vani vruće, kada treniramo ili provodimo puno vremena na otvorenom, gubimo je više i sasvim je normalno da ćemo žeđ osjetiti ranije.
Slično je nakon slanog obroka. Veća količina soli povećava koncentraciju natrija u tjelesnim tekućinama, a žeđ je jedan od načina na koji tijelo pokušava vratiti ravnotežu.
I prehrana općenito može utjecati na potrebe za tekućinom. Kod vrlo niskog unosa ugljikohidrata, primjerice, u početku se može izgubiti više vode i natrija pa se može pojaviti češće mokrenje i veća potreba za tekućinom. Alkohol, intenzivna tjelesna aktivnost, visoke temperature, ali i temperatura, proljev ili povraćanje također mogu povećati gubitak tekućine.
Drugim riječima, ponekad je odgovor na pitanje zašto smo žedni vrlo jednostavan: jučer smo popili manje, danas smo se više znojili ili smo pojeli nešto puno slanije.
Kada se smanji količina sline, usta mogu postati suha, ljepljiva ili neugodna pa imamo potrebu češće posezati za vodom. To se može dogoditi zbog disanja na usta ili hrkanja, ali i zbog pušenja, stresa, starenja ili nekih lijekova kao što su antihistaminici, pojedini antidepresivi, lijekovi za krvni tlak i brojni drugi.
Zato se ponekad može dogoditi da pijemo dovoljno, ali i dalje imamo osjećaj da nam nedostaje vode. U takvoj situaciji još jedna boca vode možda nije pravi odgovor - važnije je razumjeti zašto su usta stalno suha.
Žeđ nije samo jednostavan odgovor na količinu vode koju smo popili. Tijelo stalno prati koliko vode i elektrolita ima na raspolaganju, a u regulaciji sudjeluju mozak, bubrezi i hormoni. Oni zajedno određuju koliko ćemo vode zadržati, koliko izlučiti i kada ćemo osjetiti potrebu za pićem.
Kod žena reproduktivni hormoni mogu utjecati na sustave koji reguliraju žeđ, unos tekućine i ravnotežu vode i natrija, a istraživanja pokazuju da estrogen i progesteron sudjeluju u tim procesima, a promjene hormonalnog statusa tijekom menopauze mijenjaju način na koji tijelo regulira tekućinu.
Tijekom trudnoće potrebe za vodom također rastu. Tijelo tada prolazi kroz promjene volumena krvi i rada bubrega, a mučnina i povraćanje mogu dodatno povećati gubitak tekućine.
To ne znači da svaka žena u menopauzi treba automatski piti više vode. Više je riječ o tome da se potrebe tijela, kao i mnoge druge stvari, mijenjaju kroz život.
Jedna od zanimljivih promjena koja dolazi sa starenjem jest da osjećaj žeđi može postati slabiji. Starije osobe zato ponekad ne osjete potrebu za tekućinom jednako brzo kao mlađe, osobito tijekom vrućine, fizičke aktivnosti ili bolesti.
U tim situacijama korisno je ne čekati uvijek da se pojavi jaka žeđ, nego redovito unositi tekućinu tijekom dana. Većina žeđi nema nikakvu posebnu zdravstvenu poruku, ali ako se naš uobičajeni obrazac trajno promijeni, vrijedi pogledati postoji li za to neki jasan razlog.
Kod dijabetesa, kada je glukoza u krvi previsoka, bubrezi pokušavaju izbaciti višak glukoze mokraćom. Zajedno s glukozom gubi se i više vode, pa se mogu pojaviti pojačana žeđ i učestalo mokrenje. Uz njih se mogu javiti umor, zamućen vid i neobjašnjiv gubitak težine. Kod dijabetesa tipa 2 simptomi mogu biti vrlo blagi ili neko vrijeme potpuno izostati.
Zato trajna žeđ koja se pojavila bez jasnog razloga, osobito uz učestalo mokrenje ili druge nove simptome, nešto je što vrijedi spomenuti liječniku.
Dugotrajan stres može utjecati na lučenje sline, disanje i osjećaj suhoće u ustima. Kod nekih ljudi upravo će taj osjećaj stvoriti potrebu da češće piju vodu.
To je još jedan primjer kako žeđ ponekad nije posljedica stvarnog manjka tekućine, nego promjene koja se događa u ustima ili načinu na koji tijelo reagira na određenu situaciju.
Postoje i stanja kod kojih je jaka žeđ važan simptom, ali ona su puno rjeđa.
Jedno od njih je diabetes insipidus, poremećaj regulacije vode kod kojeg tijelo ne može pravilno zadržavati vodu. Posljedica može biti stvaranje velikih količina vrlo razrijeđene mokraće i jaka žeđ, često i tijekom noći. Unatoč sličnom nazivu, diabetes insipidus nema veze sa šećernom bolešću. Riječ je o rijetkom poremećaju koji pogađa otprilike jednu osobu na 25.000.
Drugi primjer je hiperkalcemija, odnosno previsoka razina kalcija u krvi. Može biti praćena žeđi i učestalim mokrenjem, a uzroci mogu biti različiti, uključujući poremećaje paratireoidnih žlijezda, određene lijekove i druga zdravstvena stanja.
To su, međutim, puno rjeđi scenariji od onih svakodnevnih.
Ne postoji jedna savršena količina vode koju svi trebamo popiti svaki dan. Naše potrebe mijenjaju se s aktivnošću, temperaturom, prehranom, hormonima, godinama i zdravstvenim stanjem. Nekim danima ćemo piti više, nekima manje. Ljeti više nego zimi, nakon treninga više nego tijekom mirnog dana kod kuće.
Prevencija ne znači tražiti problem iza svakog signala tijela. Ponekad znači samo naučiti prepoznati što je za nas uobičajeno i razumjeti kada se naše potrebe mijenjaju.
Ako smo nakon treninga žedni, to ima smisla. Ako nakon slanog ručka tražimo vodu, također. Ako tijekom vrućeg ljeta pijemo više nego inače, to je očekivano.
Ali ako se naš uobičajeni obrazac trajno promijeni bez jasnog razloga, osobito ako se uz žeđ pojave i drugi novi simptomi, tada vrijedi zastati i obratiti pažnju.
Izvor: Autorski tekst
